Šivon Daiko – Devojka iz Bolonje

Prije nekoliko godina, autorica Keum Suk Gendry-Kim intervjuisala je stariju Korejku po imenu Lee Ok-sun. Gendry-Kim se nadala da će naučiti nešto više o društvenoj klasi i rodnom disparitetu tokom Drugog svjetskog rata i napisati knjigu o ovoj temi. Ali nakon nekoliko intervjua, Gendry-Kim je shvatila da bakina lična priča opravdava sopstvenu knjigu. Rezultat intervjua je Trava, grafički roman koji je sada objavljen i na bosanskom jeziku u prijevodu Ji Suk Baek. Tema je uznemirujuća, jer se usredsređuje na seksualno ropstvo tokom rata, koje je često traumatiziralo djevojčice u dobi od jedanaest ili dvanaest godina. Na početku svoje knjige, Gendry-Kim govori o terminu “žene za utjehu”, terminu koji se sada redovno koristi kako bi opisali djevojke i žene prisiljene na seksualno ropstvo tokom Drugog svjetskog rata: Direktan prijevod japanskog eufemizma za “prostitutka”, ianfu, termin je i dalje kontroverzan, posebno među preživjelima i zemljama iz kojih su odvedeni, budući da odražava samo perspektivu japanske vojske i iskrivljuje iskustva žrtava. U svrhu ove knjige i poštovanja prema žrtvama i uprkos njenim vrlo jasnim nedostacima, odlučili smo se da koristimo doslovni prijevod, s obzirom na njegovu uobičajenu upotrebu u Koreji. Trava je jedna od prvih knjiga koja prepričava ove mučne priče. Format grafičke novele (odnosno Manhwe) posebno dobro funkcioniše jer kroz crteže autorica može prenijeti Leejeve emocije i oštar krajolik sjeveroistočne kineske pustoši gdje je poslana nakon što su je neki Korejci oteli u dobi od petnaest godina. Gendry-Kim svoje djelo radi u crno-bijeloj varijanti kako bi istakla na dramaturgiju i ozbiljnost priče. Ona će također ponekad odstupiti od tradicionalnih strip formata kako bi koristila dvije stranice za crtanje samo jedne slike. Na primjer, na početku priče, kada se Lee vraća u Koreju nakon pedeset pet godina u Kini, Gendry-Kim crta avion koji leti nebom kako bi naglasio Leejev povratak nakon pola vijeka. Rastanak u suzama, ali Lee se mora vratiti u Južnu Koreju jer je tamošnja vlada prijavila njenu smrt: Bez obzira koliko je prošlo, mogu naći put kući zatvorenih očiju. Bosu, Busan… Trebalo mi je pedeset pet godina da se vratim, a let je trajao samo dva sata. Pedeset pet godina. Toliko je trebalo da odem kući. Format Manhwe omogućava Gendry-Kim da lako skače u vremenu naprijed-nazad. Nakon što Lee napusti Kinu, priča se iznenada vraća u 1930-e i 40-e godine kada je bila dijete. Njeni roditelji nisu mogli priuštiti da prehrane svu svoju djecu, pa su Li dali porodici u Busanu uz obećanje da će konačno moći da ide u školu. Sve što je Lee ikada željela je da se obrazuje, pa je uvjerila sebe da je ovo odvajanje od porodice najbolje. U ovom dijelu priče autorica Gendry-Kim postavlja sebe u knjigu, intervjuišući staricu Lee u njenom korejskom staračkom domu za bivše “žene za utjehu”, njenom novom prebivalištu nakon povratka u Koreju. Gendry-Kim će se pojaviti u drugim dijelovima knjige dok bude pričala Leejevu priču. Ali u ovoj prvoj sceni sa Gendry-Kim, Lee otkriva da je obećanje polaska u školu bilo laž i da je umjesto toga radila danju i noću za svoje nove roditelje u njihovoj prodavnici. Nakon što se je pobunila Lee je na kraju izbačena, ali nije znala put kući. Vlasnik kafane ju je zatekao kako luta i doveo je u svoju kafanu da tamo radi. Radeći u kafani, nekoliko Korejaca ju je otelo; imala je samo petnaest godina. Lee je vozom odvedena u sjeveroistočnu Kinu gdje počinju njeni problemi… Prva knjiga prevedena sa korejskog na bosanski jezik. Trava je prevedena na 13 jezika. Dobitnica Nagrade Harwey za 2020. godinu za najbolju internacionalnu knjigu, New York Times-a za najbolji strip 2019. godine, kao nagrade Guardiana 2019. godine za najbolju grafičku novelu u Velikoj Britaniji.